Zajednička je značajka fotografije, filma i televizije da prikazuju trodimenzionalni svijet na dvodimenzionalnoj plohi (fotgrafskog papira, filmskog platna ili TV ekrana).

Da bi dvodimenzionalna slika izgledala kao realističan prikaz trodimenzionalnog svijeta, potrebno je stvoriti iluziju treće dimenzije: gledalac mora osjetiti volumen snimanih predmeta, planovi trebaju biti odvojeni kako bi se dočarali prostorni odnosi. U tome svjetlo ima važnu ulogu.

Za postizanje treće dimenzije u fotografskom mediju često nije dovoljan jedan izvor svjetla. Zbog toga su razvijeni svjetlosni sklopovi sastavljeni od više izvora svjetla koji se rijetko pojavljuju u prirodi, ali omogućuju da snimljeni prizori izgledaju prirodno.

Osnovna svjetlosna pozicija je jedan od takvih sklopova. Sastoji se od četiri izvora svjetla: glavnog, dopunskog, stražnjeg i pozadinskog. Prvenstveno namijenjena osvjetljivanju ljudskog lica, može se primjeniti i na znatno složenije prizore.

Opisuje volumen snimanog predmeta. U ovom primjeru se nalazi na položaju tročetvrtinskog svjetla koje najbolje opisuje volumen ovalnih objekata među koje spada i ljudsko lice, ali to nije jedina mogućnost. Glavno svjetlo može dolaziti iz bilo kojeg smjera, ukoliko taj smjer ocrtava volumen snimanog predmeta na način koji želimo.

Cilj glavnog svjetla je, u stvari, da stvori sjenu, jer sjena daje volumen.

Glava na slici je osvijetljena glavnim svjetlom, no da li nešto nedostaje? Volumen lica je nedvojbeno vidljiv, ali lijeva strana glave nestaje u mraku, oblik se gubi i stapa sa crnom pozadinom.

U nekim situacijama to može biti poželjan efekat, ali sada težimo sliku osvijetliti tako da dojam prostornosti bude potpun.

Sliku smo osvijetlili još jednim reflektorom, iz smjera suprotnog smjeru glavnog svjetla. Ovo svjetlo nazivamo stražnjim ili akcentirajućim, a u snimateljskom žargonu se često susreće i naziv kontra.

Uloga stražnjeg svjetla je odvajanje snimanog predmeta od pozadine. Zahvaljujući stražnjem svjetlu lijeva strana glave se više ne gubi u mraku, već je njen obris jasno vidljiv.

Naizgled smo postigli cilj: volumen lica je vidliv i glava je odvojena od pozadine. No pogledajmo sjenu na licu, nastalu djelovanjem glavnog svjetla. Neprozirna je, i bez detalja, na neki način više pripada pozadini nego licu.

Suviše tamnu sjenu treba prosvijetliti, kako bi detalji u sjeni postali vidljivi, prepoznatljivi kao dio lica. Tu ulogu ispunjava dopunsko svjetlo.

Uloga dopunskog svjetla je isključivo reguliranje kontrasta, nikako modeliranje volumena. Zbog toga dopunsko svjetlo ne bi smjelo stvarati vidljive sjene. Bilo bi idealno kada bi dopunsko svjetlo moglo dolaziti iz objektiva kamere, kako bi sjene ostale sakrivene iza snimanog objekta. Budući da to nije moguće, postavlja se neposredno iznad objektiva ili što bliže objektivu kamere, ali sa strane suprotne glavnom svjetlu. Poželjno je da po kvaliteti bude što mekše, kako bi eventualne sjene bile manje uočljive.

Intenzitet dopunskog svjetla ne smije biti viši od intenziteta glavnog svjetla, kako se ne bi poništilo modeliranje volumena stvoreno glavnim svjetlom.

Glava osvijetljena glavnim, stražnjim i dopunskim svjetlom ima jasno izražen volumen i odvojena je od pozadine, ali na crnoj pzadini izgleda kao da je izrezana i nalijepljena. Slici u cjelini nedostaje zraka.

Ovaj nedostatak ispravlja pozadinsko svjetlo. Za razliku od ostala tri svjetla koja imaju manje-više precizno određene položaje i smjerove, položaj i smjer pozadinskog svjetla nisu unaprijed određeni. Određuju se prema zahtjevima svake konkretne pozadine.

Kadar iz filma Prozor na dvorište  Alfreda Hitchcoka osvijetljen je uzornom OSP. Glavno svjetlo iz smjera tročetvrtinskog svjetla modelira lice Grace Kelly. Sjena na desnoj strani lica je prosvijetljena dopunskim svjetlom. Stražnje svjetlo iscrtava oblik kose i odvaja glumicu od pozadine. Plavkaste mrlje pozadinskog svjetla kao da dolaze kroz prozor (o kojem se u filmu i radi), i ukazuju da je vani noć.

Jedina primjedba mogla bi se odnositi na smjer glavnog svjetla. Dolazeći sa lijeve strane kamere, stvara sjenu na desnoj, užoj strani lica, ostavljajući širu stranu potpuno osvijetljenom. Na taj način šira strana lica djeluje još šire, a uža još uže. Glavno svjetlo koje bi dolazilo sa desne strane kamere postiglo bi suprotan učinak: suzilo bi širu, a proširilo užu stranu lica i tako uspostavilo simetriju.

Ova primjedba bi bila sasvim umjesna da se radi o statičnoj fotografiji. U filmu se lica kreću, gledaju čas lijevo, čas desno, zbog čega nije lako paziti na takve finese. Ako pažljivo pogledamo donju sliku, primjetiti ćemo sjenu ispod brade, koja nije vidljiva na gornjoj slici. Radi se o sjeni od dopunskog svjetla, smještenog ravno iznad kamere, u visini glumičinog lica. Sjena je bila nevidljiva dok je glumica držala glavu uspravno. Spuštanjem glave brada je došla u položaj niži od položaja dopunskog svjetla i bacila sjenu.

U suvremenom filmu rijetko susrećemo osnovnu svjetlosnu poziciju u čistom obliku. Današnji snimatelji teže realističnijem pristupu rasvjeti kao što su postojeće ili flamansko svjetlo. Za odvajanje od pozadine koriste bočna svjetla i pozadinsko svjetlo, kako bi izbjegli stražnje svjetlo koje smatraju artificijelnim.

Na televiziji je, međutim, OSP osnovni način osvjetljivanja. Većina televizijskih emisija ne teži realističnosti i ne krije da je snimana u studiju, već u prvi plan stavlja čistoću osvjetljivanja portreta, odvajanje od pozadine i umjereno modeliranje volumena, a to su upravo točke u kojima je osnovna svjetlosna pozicija jaka.

Osnovna svjetlosna pozicija nije samo shema za osvjetljivanje portreta. U njoj su sadržane sve funkcije koje rasvjeta može imati u fotografskom mediju: opisivanje oblika, reguliranje kontrasta i odvajanje od pozadine. Zbog toga će osnovna svjetlosna pozicija uvijek biti nezaobilazno polazište za izučavanje rasvjete na filmu, televiziji i fotografiji.