Televizija je medij izravnog prijenosa. TV kamera, odašiljač i TV prijemnik izmišljeni su znatno prije magnetoskopa, što znači da su u početcima televizije baš sve emisije, uključujući i dramski program, bile izravni prijenosi. Jedinu mogućnost kadriranja i režije pružalo je snimanje s više kamera.

Magnetoskopi su odavno u upotrebi, kao i video montaža, ali i danas postoje brojni sadržaji koji traže snimanje u kontinuitetu, bilo da se radi o izravnim prijenosima ili o događajima koji se odvijaju uz prisustvo publike, zbog čega ih nije moguće zaustavljati radi promjene položaja kamere. Pojedine vrste igranog programa također se snimaju s više kamera, kako bi se dobilo na brzini i omogućilo glumcima da tekst izgovaraju u kontinuitetu, kao na kazališnoj sceni.

Ako smo ranije ustanovili da smjer svjetla, a time i izgled snimanog predmeta određujemo prema položaju kamere, kako onda osvijetliti prizor koji će biti sniman sa tri ili više položaja kamera istoveremeno?

Svaki par kadrova prikazuje istu osobu snimljenu iz različitih položaja kamere.

Slike djeluju različito, kao da su snimljene u različitim prostorima. Među njima nema svjetlosnog i vizualnog kontinuiteta.

Očuvanje svjetlosnog kontinuiteta važan je i nimalo lak zadatak snimatelja. Pri snimanju s više kamera ovaj zadatak postaje još teži.

Pogledajmo o čemu se radi.

Na slikama vidimo glavu snimljenu s tri kamere, iz tri različita smjera. Na shemi s desne strane vidljiv je raspored reflektora. Svaki kadar za sebe je korektno osvijetljen, ali dok na prvoj slici sjene gotovo i nema jer je osvijetljena prednjim svjetlom, na trećoj, koja je osvijetljena stražnjim bočnim svjetlom, sjena je dominantna. Rezultat su slike suviše različitih ugođaja da bi ih se moglo povezati u kontinuirani montažni slijed.

Problem se jednostavno može riješiti dodavanjem dopunskog svjetla koje će smanjiti kontrast, a time i razliku u tonalitetu kadrova

Zbog razlike u izgledu pozadine prva dva kadra izgledaju kao da su snimljena u različitim prostorima. Treći kadar otkriva da nije tako.

Problem je prvenstveno u scenografiji, ali i rasvjeta je dala svoj doprinos. Da je pozadina prvog kadra svjetlija, a drugog tamnija, greška bi bila manje uočljiva.

Ako iskustvo stečeno proučavanjem ovih primjera pokušamo primjeniti na opći slučaj dolazimo do osnovne svjetlosne pozicije za snimanje s više kamera, prikazane na skici.

Glavno svjetlo je postavljeno tako da volumen lica bude sačuvan na sve tri kamere. Najizraženiji će biti na lijevoj kameri, jer će na lijevoj strani lica glavno svjetlo stvoriti najveću sjenu. Najmanje izražen, ali ipak prisutan, biti će na srednjoj kameri.

Budući da će na svakoj kameri dio lica ostati u sjeni, dopunsko svjetlo mora biti postavljeno tako da regulira kontrast na sve tri kamere. Lijevo dopunsko svjetlo regulira kontrast za lijevu i srednju kameru, a desno za desnu. Osjenčano područje na donjoj skici ukazuje da dopunsko svjetlo treba biti postavljeno onoliko široko koliki je razmak između krajnjih bočnih kamera. Ukoliko kamera iziđe iz osjenčanog područja, na slici će se pojaviti gusta sjena u kojoj kontrast nije kontroliran.

Na skici su ucrtana i tri pozadinska svjetla, kako bi se ukazalo na činjenicu da svaka kamera vidi vlastiti segment pozadine. Točan broj i položaj reflektora koji osvjetljavaju pozadinu zavisit će o konkretnoj situaciji.

Više dopunskih svjetala, nužnih za snimanje s više kamera, donosi i probleme vidljive na slici. Lice je osvijetljeno sa dvije strane, a posljedica su dvije sjene ispod brade. Problem bi se mogao ublažiti spuštanjem dopunskog svjetla na visinu objektiva kamere, no to nije običaj u televizijskim studijima jer bi nisko postavljeni reflektori ometali kretanje kamera i izvođača.

Rješenje traba tražiti u primjeni mekog svjetla i niskom intenzitetu dopunskog svjetla koje stvara manje upadljive sjene.