U najavama i razgovorima izvođači su u pravilu statični: stoje ili sjede na određenom mjestu i gledaju u predvidljivom smjeru. Postoje, međutim, emisije u kojima se izvođači kreću, što na prvi pogled djeluje kao složen rasvjetni problem.

Ako detaljnije proanaliziramo ovu vrstu emisija, ustanoviti ćemo da se izvođači najčešće kreću od jedne statične pozicije do druge, pri čemu kretanje traje znatno kraće nego zadržavanje na statičnoj poziciji, a uz to je obično snimano u širem planu.

Pristup osvjetljivanju ovakve emisije je u suštini jednostavan: najprije osvijetlimo sve statične pozicije, koje se svode na najave ili razgovore. U mnogim slučajevima će to biti i dovoljno, jer će raspršeno svjetlo reflektora kojima su osvijetljene statične pozicije u određenoj mjeri osvijetliti i područja kretanja izvođača. Putanje kojima se izvođači kreću ne moraju, naime, biti osvjetljene istim intenzitetom i preciznošću kao statične pozicije: kretanje kratko traje, a greške su manje uočljive.

Nakon što smo osvijetlili sve statične pozicije, provjerimo osvijetljnost putanja kojima se kreću izvođači. To možemo učiniti na više načina. Iskusnom dizajneru svjetla će biti dovoljno proći zadanim putem i promatrati reflektore. Osjetiti će rupu u svjetlu ako postoji. Može se pomagati svjetlomjerom ili promatrati vlastitu stisnutu šaku koja u tom slučaju predstavlja model ljudske glave i jasno pokazuje smjer i kontrast svjetla. Na kraju, može zamoliti nekog od električara da umjesto njega prođe zadanom putanjom.

Ukoliko se pokažu neprihvatljive rupe u svjetlu ili područja previsokog kontrasta, potrebno ih je dosvijetliti. Možda će biti dovoljno otklapati neki od već upotrijebljenih reflektora, ili će trebati dodati novi. U svakom slučaju takvih intervencija najčešće neće biti mnogo.

Najveći problem kod ove vrste emisija je planiranje. Potreban je velik broj reflektora. U primjeru Sportskog kviza Televizje Slovenija imamo tri pozicije natjecatelja, tri pozicije žirija, najavljivačku poziciju, poziciju stojećeg razgovora na kraju emisije, publiku. Ako je za svkau poziciju potrebno 3 reflektora, a potrebno je i više, dolazimo do brojke od tridesetak reflektora, a osim toga treba još osvijetliti scenografiju, možda na više načina i u više boja.

Televizijski studio srednje veličine je opremljen desetcima reflektora koji vise sa stropa. Osvjetljavajući emisiju, dizajner svjetla odabire reflektor koji položajem, vrstom i snagom najbolje odgovara svrsi. Ukoliko postavu započne bez preciznog plana, dogoditi će se da na početku upotrijebi reflektor koji će se kasnije pokazati kao neophodan za osvjeljivanje neke druge pozicije. Tada će morati ili tražiti drugo, manje dobro rješenje, ili mijenjati postavu svjetla na poziciji koju je već osvijetlio.

Da bi se takve situacije izbjegle, potrebno je prije početka postave rasvjete načiniti plan i nacrtati nacrt. Crtanje nacrta omogućava optimalno iskorištavanje postojećih resursa, a ujedno daje i priliku za mentalnu provjeru konkretnih rješenja.