Za nas je posebno zanimljiva usporedba i razlikovanje filmske i televizijske rasvjete, odnosno filmskog i televizijskog snimanja.

Najvažnija razlika filmskog i televizijskog snimanja nije u tome da se film snima filmskom a televizija elektroničkom kamerom, pa čak ni u tome da se film snima jednom, a televizija s više kamera. Glavna značajka filmskog snimanja je snimanje kadar po kadar, što daje mogućnost za promjenu svjetla između kadrova, kao i naknadna montaža snimljenog materijala. Televizijsko snimanje, s druge strane, podrazumijeva snimanje sekvence ili čak čitave emisije u komadu, bez zaustavljanja, uz istovremenu montažu. Televizija je prvenstveno medij izravnog prijenosa.

Televizijska rasvjeta je ona koja se postavlja za velik broj kadrova unaprijed. Kadrovi mogu zahtjevati različite svjetlosne ugođaje koji moraju biti unaprijed memorirani u regulatoru rasvjete i u pravom trenutku pozvani. Budući da se kadrovi montiraju odmah, u toku snimanja, nema naknadnih intervencija. Finalna kopija nastaje za vrijeme snimanja.

Iz navedenih razloga filmsko i televizijsko snimanje traže različit pristup rasvjeti, različito rješavanje problema svjetlosnog kontinuiteta i različitu organizaciju rada unutar snimateljske ekipe.

Ako analiziramo svjetlo u gornjim kadrovima uočiti ćemo da ih nije moguće snimiti s dvije kamere, bez korekcije svjetla. U prvom kadru vidimo glumca osvijetljenog jakim stražnjim svjetlom koje nužno osvjetljava čitava glumčeva leđa, ali drugom kadru vidimo leđa istog glumca u potpunom mraku. Možemo zaključiti da su reflektori između snimanja pojedinih kadrova gašeni i premještani. Kadrovi su međusobno ujednačeni i bez detaljne analize ne primjećujemo varku.

Donji primjer pokazuje kako situaciju plan-kontraplan rješava televizijska rasvjeta.

Posao koji u filmskoj ekipi obavlja snimatelj odnosno direktor fotografije u televizijskoj ekipi je iz tehnoloških razloga raspodijeljen na više osoba.

Direktor fotografije u filmu određuje postavu svjetla, otvor irisa, sam ili putem operatera kamere određuje izrez kadra i u postprodukciji nadgleda rad laboratorija i izradu finalnih kopija.

Postavu svjetla u televizijskoj ekipi određuje osoba za koju se koriste razna imena. Kod nas je dugo bio uobičajen izraz majstor rasvjete, što je dovodilo do zabuna jer se isti naziv koristi za glavnog električara u filmskoj ekipi. Engleski izrazi su lighting director, lighting supervisor i lighting designer, dok se za glavnog električara u filmskoj ekipi koristi izraz gaffer. U novije doba se kod nas udomaćio naziv koji ćemo i mi koristiti, dizajner svjetla.

Dizajner svjetla nikada osobno ne rukuje kamerom, što filmski direktor fotografije u mnogim produkcijama čini. Također ne određuje otvor irisa izravno već posredno, određujući opći nivo svjetla.

Televizijsko snimanje uključuje više kamera i montažu u toku snimanja. Nema naknadne laboratorijske obrade u kojoj bi se kadrovi mogli svjetlosno ujednačiti. Zbog toga se otvor irisa ne postavlja na objektivu kao kod filmske kamere, već pomoću daljinske komande iz odvojene prostorije u kojoj je centralizirana kontrola za sve kamere u sustavu. Otvor irisa postavlja tehničar slike koji neprekidno prati izlaze svih kamera i međusobno ih ujednačava. Postavom rasvjete dizajner svjetla je približno odredio otvor irisa. Da li će on biti 4+ ili 4- ili 4-5.6 ili čak 5.6 dizajner svjetla ne zna, jer se otvor irisa neprekidno mijenja.

Za vrijeme snimanja dizajner svjetla se nalazi uz tehničara slike. U istoj prostoriji je i regulator rasvjete kojim upravlja operater ili programer rasvjete. Na taj način dizajner svjetla može pratiti kvalitetu slike na svim kamerama i po potrebi davati upute tehničaru slike i operateru rasvjete.

Kamerama upravlja ekipa kamermana koji primaju upute izravno od režisera koji njihov rad prati na monitoru.